|
Jènu vót bȉša jèna tét jȉmaše ńèovu šcêr oš nèpût ka
ju činâše mȅst svȅ hȉž - nišća vȅć. Jȅna dân štȁric je-pòšâ dȍl ná-dn, a óna čȅļad, ka nàhôdaše, pîtaš: "Lȉpa čȅļad, stavȉdli môj štȁrić?” - “Pȍuj
vȅće dȍl, ka ga nàhôdaš.” Je pȍla vȅća
dȍl, a je nȁl jȅna vȅliki pòrtûn, pa je pítal: “Lìpa žéna oš lípi
ļûd, kȍ nȍsi
tóte môj štarić?” Su rìspunil òna čȅļad: “Óde jê! sȁ mȁmo ti-vŕnit štàrić, mȁ mȁš zakòupat tȕna ȍvu hȉž.” Ȍva dìvôjk je-vȁzela mȅtl, je pòmela hȉž. Jôpa činu: “Sȁ mȁš sfèrdzat pȍsteļ!", a óna jekomìdal pòusteļ. Ȍva žen su rȅkl: “Ȍva-ti štàric! sȁ, kȁd jìzâješ vȁn portún, bŕni-sa zgór;” je sa bŕnila zgór, a je pȁl na-zvízd dò-zlât na čél, a ȍva dìvôjk sfìtlâš, a je pȍla dȍm. Čini tét: “Jô! káka sičíla ka ti je dȍla zvízd na čel?” Ȍna divôjk je-povídala fȁt kȁka je-bílo, ka je pòšâ štaric nûtra ȍni pàlac. Čínî ȍva tét: “Nîmaš mȅst vȅč hȉžu, mȁ mèst mòja šcêr.” “Ȍva-ti štàric! sȁ, kȁd jìzâješ vȁn portún, bŕni-sa zgór;” je sa bŕnila zgór, a je pȁl na-zvízd dò-zlât na čél, a ȍva dìvôjk sfìtlâš, a je pȍla dȍm. Čini tét: “Jô! káka sičíla ka ti je dȍla zvízd na čel?” Ȍna divôjk je-povídala fȁt kȁka je-bílo, ka je pòšâ štaric nûtra ȍni pàlac. Čínî ȍva tét: “Nîmaš mȅst vȅč hȉžu, mȁ mèst mòja šcêr. ”Pȍla je ńèova šcêr, je pȍmela hȉž, a je hìtila nà pošt ȍvi štàrić. Grê dól: “Grûbe lûdi oš grûbe žén, sta-vȉdil môuj štàrić?”- “Pȍj vȅća dȍl, ka nàhôdaš.” - Je pȍla nâ-vi pālac štȉs, tr je pítal: “Grûbe ļûde oš grûbe žén, tóte-je môj štàric?” Činu òne žén: “Óde jê tvôuj štàrić; sȁ mȁš koupat tû hȉž;” je vȁzela càpûn, je zbrdèlal hȉž. - “Sȁ mȁš ràzbit tûna tâ zdȉl”; je hi ràzbil. - Sȁ mȁš sfèrdzat tâ lindzún nȁ-posteļ”; je pȍla a je hi sfèrdzal. Pȁ su rȅkli: “Ȍvo-ti štàrić? sȁ, kȁ ìzâješ vân, bŕni-sa zgór;”; kāka sa-bŕnila zgór, je pȁla načeala do tóvar. Gòvoraše mȁter: “Štòkîvaj!”, - vȅće štòkîvaš, vȅće rèstâš; tr dȍkle je-ûmbral, svȅ ònô je dŕžal. |
Jedànpūt bjȅše jèdna
tȅtka i ȉmāše svòju kćer i nećakińu, kòjū čińaše
mèsti svȅ kȕcu – nȉšta vȉše. Jèdan dân kòšić (joj)
je pòšao dȍle nà dno, a ònu čȅlad, štȍ nàlažaše, pîtāše: pîtāše:
“Lȉjepā čȅladi, jèste li vȉdjeli môj kòšić?” – “Póđi
vȉše dȍle, jȅr ćeš ga nàći.” Pòšla je vȉše dȍle i
nàšla jèdna vȅlikā vràta, pâ je pítala: “Lȉjepā žȅno
i lȉjepi čȍvječe, kȍ nȍsī óvdje môj kòšić?” Odgovòrila su ònā
čȅlad; “Òvdje je! sȁd ćemo ti vràtiti kòšić, ȁli
ȉmāšraskòpati svȕ òvū kȕcu.” Óva djèvōjka je ȕzēla
mȅtlu, pomèla je kȕcu. Ȍpêt gòvorē: “Sȁd trȅbā da
rȁzbijēš sve tê zdjȅle”, jȅr bjȅhu nèčiste. Òva
djèvojka ih je ȍprāla; pâk ȍpēt su rèkli: “Sȁd trȅbā
da ràzderēš pòsteļu!”, a òna je
načinila pòsteļu. Òvē žene su rèkle: “Ȅvo ti kòsić! sȁd, kȁd
ìzāđeš izvan vràtā, obŕn se ȕzgore”; obŕnula se je
ȕzgore, a pȁla je jèdna zvijèzda ȍd zlāta na čelo, a
òva djèvōjka svijètļāše, tȅ je pòšla dȍma. Gòvorī
tȅtka: “Jôj! kȁko si učinila dȁ ti je dòšla zvijèzda
na čelo?” Òna djèvōjka je pripòvjedila stvâr kȁko je
bíla, da je pòšao kàblić u ònu pàlaču. Gòvorī òva
tȅtka: “Nêmāš vȉše mèsti kȕcu, mèšće je mòja kćî.”
Póšla je ńêna kćî, pomèla je kȕcu i bàcila je nȁvlāš òvī kòšić. Ȉdē dȍle: “Grȗbī ļȗdi i grȗbê žȅne, jèste li vȉdjeli môj kòšić?” – “Póđi vȉše dȍle, jȅr ćeš (ga) nàći.” – Pòšla je u òvu pàlaču ȉstū, tȅ je pítala: “Grūbī ļûdi i grûbē žene, jȅ li tû môj kòšić?” Gòvorē ònē žene: “Óvdje je tvôj kòšić; sȁd trȅba da kȍpāš tû kȕcu”; ȕzēla je mòtiku, ispremijèšala je kȕcu. – “Sȁd trèbā da rāzbijēš svȅ tê zdjȅle”; ràzbila ih je. – “Sȁd trȅbā da ràzderēš tû pòńavu na pòsteļi; pòšla je tȅ ih je rāzdřla. Pâk su rèkli: “Èvo ti kòšić! sȁd, kȁd izāđeš vȁn, obŕni se ȕzgore!”; kȁko se je obŕnula ȕzgore, pȁo je jèdan ûd od tòvara (ńoj na čelo). Gòvorāše mȁti: “Podrèzūj!”, – štȍ vȉše podrèzȉvāše, tȍ više ràstijaše, te dȍkle je ȕmȓla, svȅ je ònō dŕžala. |
C’era
una
volta una matrigna e aveva una figlia e una
figliastra a cui faceva sempre spazzare la casa –
nient’altro. Un giorno il corbello andò giù in fondo e
alla gente che trovava (lei) chiedeva:
– Bella gente, avete visto il mio corbello? – Va’ più giù che lo trovi. Andò più giù e trovò un grande portone e chiese: – Bella donna e bell’uomo, chi sa se sta lì il mio corbello? Rispose quella gente: – È qui! Ora ti ridaremo il corbello, ma devi spazzare tutta questa casa. La ragazza prese la scopa, spazzò la casa. Fanno di nuovo: – Ora devi rompere tutte queste stoviglie, – che erano sporche. La ragazza le lavò; poi dissero di nuovo: – Ora devi strappare il letto! E lei mise in ordine il letto. Queste donne dissero: – Eccoti il corbello! ora, quando esci fuori dal portone, voltati in alto. Si voltò in alto e cadde una stella d’oro sulla fronte e la ragazza splendeva e andò a casa. Fa la matrigna: – Ahimè! come hai fatto che ti è venuta una stella sulla fronte? Quella ragazza raccontò il fatto come era stato che il corbello era andato dentro quel palazzo. Fa la matrigna: – Non devi più spazzare la casa, deve spazzare mia figlia. Andò sua figlia, spazzò la casa e gettò il corbello apposta. Va giù: – Brutti uomini e brutte donne, avete visto il mio corbello? – Va’ più giù, che trovi. Andò a quello stesso palazzo e chiese: – Brutti uomini e brutte donne, è qui il mio corbello? Fanno quelle donne: – Il tuo corbello è qui; ora devi zappare codesta casa. Prese la zappa, demolì la casa. – Ora devi rompere tutte queste stoviglie. Le ruppe. – Ora devi strappare queste lenzuola sul letto. Andò e le strappò. Poi dissero: – Eccoti il corbello! ora come esci fuori voltati in alto! Come si voltò su, le cadde un pene di asino. Diceva la madre: – Taglia! Più tagliava, più cresceva, e finché non morì quello lo tenne sempre. |
___________________________________________ | |
TESTO |
La
favola slavo-molisana (al centro) fu raccolta da
Milan Rešetar, che la pubblicò insieme alla
versione serbo-croata (a sinistra) in Die Serbokroatischen
Kolonien Süditaliens; Wien: Alfred
Hölder, 1911. I testi sono riprodotti in: Le colonie serbocroate nell'Italia meridionale, traduzione italiana, prefazione, note, bibliografia a cura di Walter Breu e Monica Gardenghi; Campobasso: Amministrazione Provinciale, 1997. Versione elettronica: Walter Breu, 2001. https://www.uni-konstanz.de/FuF/Philo/Sprachwiss/slavistik/acqua/Resetar_Libro_completo1.pdf; consultato il 24/05/2021. Pp. 165–167. Introducendo la sezione I. Racconti e favole, Milan Rešetar osservava che i racconti dovevano essere di origine italiana e indicava la sua fonte: "Registrai i nn. 1-7 dalla voce di Concetta Di Paola, un'italiana nata nel 1861 a Casacalenda (provincia di Campobasso) che però, abbandonata dai genitori, giunse da bambina piccola a San Felice e poi ad Acquaviva, dove si slavizzò completamente e più tardi si sposò. Apprese questi racconti da un'anziana di Acquaviva e naturalmente io lo registrai tali e quali li udii. [La storia qui riportata è la quinta di queste sette storie]. (in Walter Breu, op. cit.; p. 147) Vedi anche: Mauro Gioielli, Fiabe, leggende e racconti popolari del Sannio; Isernia: Cosmo Iannone Editore 1993. La fiaba è alla p. 556 in serbo-croato e alla p. 557 in slavo-molisano. Il corbellino, versione italiana di questo testo rielaborata dall'Autore, è alle pp. 84-86. |
___________________________________________ | |
TRADUZIONE | © Adalinda Gasparini 2010. Adattamento
dalla traduzione a cura di Walter Breu e Monica Gardenghi,
cit. |
___________________________________________ |
|
IMMAGINE | Arthur Rackham, da: C. S.
Evans, Arthur Rackham, Cinderella.
London: William Heinemann, 1919. Fonte: http://artpassions.wordpress.com/page/2/; consultato il 24 ottobre 2011. |
___________________________________________ | |
NOTA |
Si tratta di una versione breve del tipo molto diffuso della bella e della brutta, presente in questa antologia nella versione toscana de La bella Caterina o la novella de' gatti, nella quale la bella e buona viene premiata dalle fate con una stella in fronte, mentre alla brutta e cattiva tocca una coda d'asino ricrescente, che nella versione slavo.molisana lascia direttamente il posto all'organo simbolizzato. |